Razvoj dece s teškim oštećenjima vida

Istraživanja provedena na slepoj deci i deci vrlo slabog vida na dramatičan način pokazuju međusobnu povezanost vida, motoričkog istraživanja, socijalnih interakcija i razumevanja sveta. U jednom longitudinalnom istraživanju deca dojenačke dobi čija je oštrina vida iznosila 20/800 ili manje (bila su ili slepa ili su mogla videti samo svetlost), praćena su kroz predškolsko razdoblje. U prostoriji s vršnjacima koji su imali blaža oštećenja vida, ta su deca pokazivala velika zaostajanja u svim područjima razvoja. Najviše je stradalo njihovo motoričko i kognitivno funkcioniranje, s porastom dobi u oba su se područja sve više razlikovali od svojih vršnjaka (Hatton i sur., 1997.). Cime možemo objasniti ta velika zaostajanja u razvoju? Cini se da slab ili potpuno odsutan vid menja detetova iskustva na najmanje dva iznimno važna i međusobno povezana načina. 

Uticaj na motoričko istraživanje i razumevanje prostora.

 Deca s teškim oštećenjima vida ovladavaju veštinama grube i fine motorike mnogo meseci kasnije od svojih vršnjaka normalnog vida (Levizion-Korach i sur., 2000.). Primer, slepa deca u proseku počinju dohvatati predmete i manipulisati njima tek u dobi od 12 meseci, puzati fakode tek s 12 meseci, a hodati s 19 meseci. Zbog čega je to tako? U otkrivanju kretanja predmeta deca s teškim oštećenjima vida moraju se osloniti na zvukove. Međutim, zvuk postaje precizan pokazatelj mesta na kojem se predmet nalazi znatno kasnije nego vid - otprilike sredinom prve godine života. Kako deca koja ne vide imaju i teškoće s uključivanjem svojih staratelja u interakciju, odrasli im najčešće ne omogućuju bogatu ranu izloženost predmetima koji proizvode zvukove. Zbog toga ona razmerno kasno otkriju kako postoji svet vrlo zanimljivih predmeta koji se mogu istraživati. Sve dok u svom razvoju ne ostvare "dohvatanje temeljeno na zvuku", deca s teškim oštećenjima vida nisu motivisana  samostalno se kretati. Zbog vlastite nesigurnosti, te roditeljskog zaštićivanja i ograničavanja s ciljem sprečavanja povreda, slepa deca vrlo su oprezna u svojim pokretima. To još više usporava njihov motorički razvoj. Motorički i kognitivni razvoj vrlo su usko povezani, posebno kod slepe i slabovidne dece. Ta deca izgrađuju razumevanje položaja i rasporeda predmeta u prostoru tek kada postanu sposobna dohvatati stvari i puzati (Bigelow, 1992.). U nešto kasnijoj dobi, nemogućnost imitiranja motoričkih ponašanja drugih ljudi postaje dodatna teškoća, koja doprinosi sve većem zaostajanju u motoričkom i kognitivnom razvoju u u poređenju s vršnjacima s boljim vidom (Hatton i sur., 1997.). Uticaj na odnos između deteta i staratelja. Deca koja slabo vide imaju velike teškoće u iniciranju poticajnih interakcija s osobama koje o njima staraju. Ona ne mogu uspostaviti kontakt očima, oponašati ponašanje drugih niti zameniti i razumeti neverbalne komunikacijske znakove. Njihovo izražavanje emocija je prigušeno, primer, njihov je osmeh kratkotrajan i nepredvidiv. Zbog toga im odrasli obično poklanjaju vrlo malo pažnje, retko se s njima igraju i retko se upuštaju u aktivnosti potrebne za sve aspekte detetovog razvoja (Tröster i Brambring, 1992.). Kada dete oštećenog vida u dojenačkoj dobi ne nauči kako može delovati u socijalnim interakcijama, to loše utiče na njegovu komunikaciju u ranom detinjstvu. U jednom istraživanju u kojem su opažana slepa deca koja su pohađala dečje vrtiće zajedno s decom normalna vida, uočeno je kako slepa deca vrlo retko iniciraju kontakt s vršnjacima i odgajateljima. Kada su bila u interakciji s drugima, pokazivala su teškoće u tumačenju značenja njihovog ponašanja i prikladnog reagovanja na njih (Preisler, 1991., 1993.). 

Intervencije

 Roditelji, odgajatelji i stručnjaci mogu pomoći deci s oštećenjima vida u prevladavanju ranih zaostajanja u razvoju, putem poticajne interakcije prilagođene detetu. Ako ne razvije blizak emocionalni odnos s odraslom osobom, dete sa oštećenim vidom ne može uspostaviti iznimno važne veze sa svojom okolinom. Neke od tehnika koje deci pomažu razviti svest o fizičkom i socijalnom okruženju su pojačano vidljivo podsticanje, koje uključuje kombinaciju zvuka i dodira (držanje, dodirivanje ili stavljanje detetovih ručica na lice odrasle osobe koja govori ili peva), puno ponavljanja i dosledno potkrepljivanje djetetovih nastojanja uspostavljanja kontakta s okolinom. Opipavanje rukama i baratanje predmetima koji proizvode zvukove takođe je od ključne važnosti. Na samom kraju, bogato jezično podsticanje  može nadoknaditi gubitak vida (Conti-Ramsden i Pérez-Pereira, 1999.). Tim putem mala deca stiču znanja o predmetima, događajima i ponašanjima koje ne mogu videti. Kada se jednom pojavi govor, mnoga slepa i slabovidna deca pokazuju veliki napredak. Neka steknu jedinstvenu sposobnost apstraktnog mišljenja, a većina ih ovlada socijalnim i praktičnim veštinama koje im omogućuju produktivan i samostalan život (Warren, 1994.).